My insomnia

ponedjeljak, 03.12.2012.

Mazohizam u prosinac

Uvijek utipkam ovaj blog kada me uhvati inspiracija ili kada ne mogu zaspati. Pogledam na sat, ovo je već treća večer
kako nisam oka sklopila. U sebi ponavljam stalno "događa se" i "navikla sam".
Koliko puta sam odlučila ponovno započeti nešto pisati, pa makar neke škrabotine, nesmislene i nespojive rečenice,
ali nikako da završim.
Opet me lijenost pobijeđuje, puno bitaka - ni jedna pobjeda.
I ne samo u tom području mog života.
Ali ja se ne žalim, nikad nisam i nikad neću. Shvatila sam da od toga i nemam neke koristi. A tko ustvari ima?

Našla sam se u nekom trenutku života kada mi prolaznost smeta i kada je se bojim.
Tako brzo godine prolaze. Tako neosjetno, neprimjetno kao dašak laganog proljetnog povjetarca kojeg
na trenutak osjetiš i navikneš se na njega i postane neprimjetan.
Na neki način mi je jako drago.

***

Fali mi. Ni sama ne znam zbog čega. Puno puta sam samoj sebi rekla
da me ne zaslužuje i da ja zaslužujem nekog puno boljeg.
Ali nedostaje mi. Možda jer je buntovan. Možda jer je neodgovaran. Jer je bezobrazan i drzak.
Jer ne misli ni na koga drugog osim na samog sebe.
Fali mi jer je zapravo on sve ono što nikad nisam voljela. Ali voljela sam to sve na njemu. I još uvijek
na neki način volim. Mazohizam je posrijedi.

Mazohizam u prosinac.

Sjedim sa prijateljicama na kavi i začujem kako se netko podlo i bahato smije,
i promrmljam sebi u bradu, tako se i on smije. Samo kad to on radi je slatko i neodoljivo.
Pogledam ljude i primjetim nezainteresiranost, mislim i on je takav, ali to sam uvijek gledala kao
dodatnu misterioznost kojom je zračio.

Uspio je. Uspio je od princa žabu napraviti, uspio mi je dokazati da nema savršenog muškarca,
nego da je važno nekog nesavršenog savršeno voljeti.

I pogađate. Nisam uspijela. Mazohistički perfekcionizam je posrijedi. S njim nije bilo budućnosti,
s njim neće biti budućnosti. Dala sam mu djelić svoje sadašnjosti, postao je sad samo moja prošlost
i moja želja da bude sretan u budućnosti.

Ali fali mi. I njegova kosa, i miris i usne i način na koji me ljubi. Drsko, strasno i divlje a ujedno tako nježno, sa nadom da je samo
mene tako ljubio. Nadam se da jesi. I da tako nikad ni jednu nećeš.
Taj dio ostavi meni. Kad si mi već sve drugo uzeo, bar mi tu sitnicu ostavi.
Taj mazohistički dar za prosinac.

- 07:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #